Kristina Gvozdenović
Cilj moje rasprave o japanskoj kulturološkoj praksi je korišćenje iskustva, kako svojih, tako i drugih istraživača, ali i unutrašnjih i spoljašnjih znanja o japanskoj kulturi i japanskim predškolskim ustanovama, kako bi se izgradilo kulturološko razumijevanje. Studija obrađuje određena pitanja koja se odnose na period ranog razvoja u japanskom društvu, tj. obrađuje kulturne modele koji upravljaju postupcima u ranom djetinjstvu.
Prvi dio studije je predstavljen naslovom Postajanje djetetom u Japanu, u kome se uopšteno i načelno, ali sa osloncem i na konkretne primjere, govori o predškolskom obrazovanju, praksi odgoja od strane vaspitača/ica i roditelja, i uopšte viđenja djece. U tom poglavlju traženi su odgovori na pitanje Ko je japanski čovjek? i kako se djeca uče da postaju takvi, savršeni pripadnici svoje kulture.
Praksa odraslih - i roditelja i vaspitača u vrtiću, viđena je kao pokušaj oblikovanja djeteta da zadovolji specifične društvene zahtjeve japanske kulture. Oni igraju najbitniju ulogu, kao oni koji sa jedne strane reflektuju, a sa druge strane pomažu formiranju kulture kojoj pripadaju. Upravo kroz ispitivanje tih praksi u vrtićima i dječijih ranih iskustava, namjera mi je bila osvijetliti razvoj modalne japanske ličnosti. Ovo pitanje pokušala sam da razotkrijem u drugom dijelu studije kroz proučavanje nekoliko koncepata koje sam uspjela da zapazim da se njeguju dok sam radila u vrtiću u Tokiju. Koncepti koji su za japansku kulturu svakodnevni, i kojima se nesumnjivo djeca uče od najranije dobi, fokusirajući se na sljedeće – amae, omoiyari, sabishii, ganbare, i pojam vremena i prostora ma.
Treći dio studije je odvojen, jer se sami pristup analize razlikuje od ostalih djelova. Naime, ovom dijelu pripadaju sociolingvističke analize diskursa zabilježenog tokom rada u vrtiću u Tokiju – i dio je moje master teze. U njemu se prikazuju i analiziraju aktuelne rodne jezičke prakse pronađene kroz pohvale sa dva pridjeva kawaii (slatko) i kakkoii (kul), dajući mali uvid na to kako se postaje dječakom/djevojčicom u Japanu.Sva tri dijela svakako dovode do međusobne sinteze i u svojoj konačnosti teže antropološkom i sociolingvističkomprikazu Japana.